Ovo je pitanje koje roditelji često postavljaju na radionicama i edukacijama pa mu valja dati važnost koju zaslužuje.
Pogotovo ako smo svjesni da je jedna od najvažnijih vrijednosti odgajanja pa i životnih vrijednosti –
POVEZANOST sa svojom djecom.
Mi je jako želimo imati pa činimo sve što je u našoj moći da tako i bude.
Međutim…često nam se događa suprotno.
Mi želimo jedno, dijete drugo. Mi očekujemo od njega da uradi ono što smatramo da treba uraditi, a
ono to ili ne želi ili ne smatra bitnim. Tražimo da ima najbolji uspjeh jer ima sve uvjete za to. S druge
strane, našem djetetu učenje ne mora biti na listi prioriteta. Našem djetetu niti najbolje ocjene ne
moraju biti u svijetu kvalitete.
Kad propusti kroz svoje filtere ono što doista želi, to može biti posve oprečno onom što mi želimo za
njega. Kao što je na primjer odijevanje, prehrana, obavljanje kućanskih poslova, odabir prijatelja…
U silnom nastojanju da se povežemo, do sukoba može dolaziti upravo iz tog razloga; naše želje da se
povežemo s njima – na način da upravljamo njima.
Što se tada događa u odnosu roditelj – dijete?
Posežemo za ponašanjem iz domene moći. Iz svijeta odraslih, tražimo najčešće poslušnost i
ispunjavanje naših želja i očekivanja za koje smatramo da su najbolje za našu djecu.
No, ono što nam izgleda najbolje – ne mora izgledati najbolje našoj djeci. Zato pružaju otpor.
Ne slušaju nas i ne podržavaju naše mišljenje. Tada nastaje sukob. Jer se nismo uskladili, nismo se
povezali. Dobar dio roditelja tada poseže za kaznom kao načinom dokazivanja svoje nadmoći i svoje
važnosti. Očekujući da će dijete uvidjeti da nije u pravu. I da će se prilagoditi onom što roditelj traži od
njega. To se ne događa, osim kad je dijete toliko prestrašeno da se ne usudi sukobiti s roditeljem niti
izreći što stvarno misli i želi. U oba slučaja, sukob dalje eskalira i raste.
Da bi pomogli sebi, a onda i djetetu, dobro je znati da je nametati svoj svijet vrijednosti djetetu i
kažnjavati ga zato što ga ono ne prihvaća, uvijek štetno za naš međusobni odnos.
Može se činiti da je kazna djelotvorna, kratkotrajno se može stvoriti takva slika u glavi roditelja, ali će
ubrzo ponovo doći do protivljenja djeteta u nekoj drugoj situaciji.
Nametati poslušnost, može samo uplašiti.
Ne raditi na podržavanju u svakodnevnici, može samo ogorčiti i traumatizirati.
Ne raditi na podržavanju u svakodnevnici, može samo ogorčiti i traumatizirati.
Kazniti dijete, znači ne umjeti postupati sa sobom. Ne imati kontrolu nad sobom.
Ne znamo ih voljeti prihvaćanjem, nego uvjetovanjem.
Pogodbeno volimo; ako uradiš to i to, onda ću ja tako i tako. Djeca osjećaju potrebu da pokažu inat i
neposluh u takvim situacijama.
Uvidjela sam to svaki put kad bih inzistirala na nekoj svojoj ideji koja nam se „nije poklapala“ kod bilo
kojeg od svoje troje djece.
Slušala sam o manjim i većim sukobima s roditeljima puno puta, dok su djeca na satu razrednika
iznosila svoje ljutnje i frustracije.
Kažnjavanjem djece iskazujemo i priznajemo svoj poraz. Nemoć.
U podlozi ljutnje prema djetetu, zapravo je ljutnja prema sebi koju si ne možemo priznati.
Naše ponašanje utječe na dječje ponašanje. Naša ljutnja rađa i umnožava njihovu ljutnju.
Tako narastu jako ljuti mladi ljudi.
Jednog trenutka, naša će djeca kao odrasli ljudi stati pred nas.
Takvi kakve smo stvorili u trenucima kad smo se znali (ili se nismo znali), ponašati prema njima.
Promatramo li ih, slušamo li ih, imat ćemo vrlo jasnu sliku o sebi.
Naša djeca pružit će nam ogledalo našeg ponašanja.
Vidjet ćemo slike sebe onda kad smo ih istinski voljeli i to im iskazivali. Vidjet ćemo sebe u trenucima
kad smo s radošću prihvaćali njihove odluke, njihove izbore. Kad smo razumijevali njihove slabosti i
neuspjehe. Kad smo tješili, voljeli, bili blagi, razumjeli. Vidjet ćemo sebe u ljubavi njihove ljubavi.
Ali, vidjet ćemo sebe i onda kad smo bili prestrogi, hladni, s manjkom osjećaja, s manjkom poštovanja.
Onda kad nismo uvažavali njihove potrebe. Ugledat ćemo u tom „ogledalu od riječi“ sve ono što smo
propustili, kad su nas trebali.
Neke stvari ćemo moći popraviti u odrasloj dobi svoje djece. Znaju i oni da ne postoji idealan roditelj.
Ništa nije idealno. Ako se mijenjamo i napredujemo, naša djeca će to shvatiti i vidjeti još prije nas.
Ostanemo li u svojim krutim uvjerenjima da samo mi znamo što i zašto, da su sve naše kazne bile
opravdane, naša će nas djeca ispisati iz svog bližeg okružja. Naš će odnos ostati na dalekoj distanci.
Onoj koju je teško približiti.
Kad se s djecom povezujemo, mi se približavamo jedni drugima. Tada je lako grliti se, spontano izreći
volim te, sine moj. Tada je lako pozvati svoju tinejdžerku na dugu popodnevnu kavu.
Kad se s djecom ne povezujemo, mi se odaljujemo. Činimo to svakom grubom, nepriličnom riječi,
vrijeđanjem i omalovažavanjem, kaznama i prijetnjama. Tada slabi naša veza koja u nekom trenutku
može posve puknuti.
Povezanost s djecom znači i micanje svog ega u stranu.
Takvo povezivanje podrazumijeva slušanje djeteta, prepoznavanje i prihvaćanje svih njegovih vrlina
koje pršte u želji ostvarenja.
Takvo povezivanje znači „vidljivost“ dječje tuge, njegove povrijeđenosti. Stajanje uz njega u svim
životnim situacijama.
Zato je roditeljstvo cjeloživotni posao, kontinuirani rad na sebi.
Ako se pitamo se zašto nas djeca ne slušaju, pitamo se najprije kako se uz nas osjećaju.