Branka Aukst Margetić, izv.prof.dr.sc. psihijatar
Subspecijalist biologijske psihijatrije i psihoterapije
Klinika za psihijatriju
KBC „Sestre milosrdnice„
Empatija jest sposobnost da prepoznamo misli i osjećaje druge osobe te da na njih odgovorimo adekvatnom emocijom. Osjećati empatiju podrazumijeva mogućnost uživljavanja i razumijevanja osjećaja drugih ljudi. Ako vidimo da druga osoba pati, npr. zbog gubitka voljene osobe, odmah smo u stanju zamisliti sebe kako prolazimo kroz takvo iskustvo i osjećamo što bi ta osoba mogla proživljavati. Empatija nam omogućava da uđemo u odnos s drugom osobom, da drugi osjećaju da ih slušamo, da kroz riječi i jezik tijela pratimo i prepoznajemo njihove emocije te razumijemo problem iz njihove perspektivne.
Empatija je izuzetno bitna za naše socijalno funkcioniranje. Razvila se kroz dugu povijest ljudske vrste kao adaptivna funkcija, makar su elementarni oblici empatičnog ponašanja vidljivi i u drugih sisavaca. Empatija je važna za skrb o maloj djeci jer prepoznavanje osjećaja djeteta omogućava majci i ocu da o njemu adekvatno skrbe. Ona dovodi po pomagajućeg ponašanja te ujedinjuje skupinu. Obzirom da su ljudi društvena bića, ono što pomaže dobrim odnosima u grupi pomaže i onima koji imaju ovu osobinu. Empatične osobe češće će se ponašati prosocijalno, od čega će koristi imati cijela skupina. Ponašanja kao altruizam i heroizam također imaju veze s empatijom. Osim toga, s evolucijske prespektive, razvijanje sposobnosti da se prepoznaju namjere drugih može biti od životne važnosti.
Da bismo bolje razumjeli empatiju promatramo ju kroz njene dimenzije. Nekoliko domena čine empatiju, ali glavne su kognitivna i emocionalna ( afektivna) domena.
Kognitivna empatija odnosi se na percepciju emocionalnog stanja drugih. Sinonim za kognitivnu empatiju je teorija uma. Ona obuhvaća sposobnost da sebe stavimo u cipele druge osobe, da zamišljamo njena mentalna i emocionalna stanja i da predvidimo njeno ponašanje vezano za njeno mentalno stanje. Emocionalna, (afektivna ili rezonantna) empatija uključuje dijeljenje emocionalnog stanja druge osobe, ali također i sposobnost da se odgovori na emocionalno stanje druge osobe odgovarajućom emocijom. Ovo prepoznavanje je automatizirano i bazira se na sposobnosti osobe da uzme perspektivu druge osobe, a odigrava se u tzv. socijalnom mozgu donosno u dijelovima mozga zaduženim za socijalne interakcije ( medijalni prefrontalni korteks). Prema neuroznanstvenicima zrcalni neuroni su zaduženi za empatiju. Pretpostavlja se da ti neuroni mogu prepoznati i oponašati signale izraza lica ili drugih oblika govora tijela.
U svojoj sposobnosti za empatiju ljudi se značajno razlikuju. Neke ljude nesreća drugih može ostaviti potpuno ravnodušnima, za razliku od osoba koje će tuđom nesrećom biti značajno pogođeni. Prema tome, empatija nije univerzalni odgovor na patnju drugih.
Empatične osobe možemo prepoznati kroz neke od sljedećih ponašanja: dobri su slušači, ljudi im često govore o svojim problemima, dobro pogađaju kako se drugi ljudi osjećaju, drugi im dolaze po savjet, nesreće drugih ih mogu preplaviti osjećajima… Ove osobe često razmišljaju o tome kako se drugi ljudi osjećaju, pokušavaju pomoći onima koji pate, a lako predosjete neiskrenost kod drugih. Također, ponekad se osjećaju iscrpljeno ili preplavljeno u nekim interakcijama s drugima, jako brinu o drugima ili teško postavljaju granice u svojim odnosima.
Imati sposobnost empatije nosi i moguću korist za osobe koje ju imaju: ona nam omogućava da osjetimo bliskost s drugima i da lakše izgrađujemo društvenu mrežu, a društvena mreža je važna za naše psihološko zdravlje. Empatija potpomaže našu emocionalnu regulaciju, što može biti važno u stanjima stresa. Ako ste empatični prema drugima, veća je mogućnost da ćete i im i konkretno pomagati, a to će posljedično dovesti do toga da i drugi pomognu vama. Dvije su osnovne skupine čimbenika koji utječu na razvoj sposobnosti empatiziranja: genetika i socijalizacija. Prema tome, empatija se razvija od ranog djetinjstva kroz kompleksnu interakciju između djetetove biološke predispozicije i kvalitete roditeljske skrbi. Roditelji prenose djetetu svoju sposobnost simpatije, empatije i suosjećanja, a ona se dalje razvija kroz interakcije s roditeljima, vršnjacima, zajednicom i društvom. Ipak, u razvoju empatije je ključna veza roditelja i djeteta. Osobito je važno iskustvo sinkroniziranosti te roditeljeva stalna rezonancija i adaptacija na djetetove neverbalne signale i verbalnu komunikaciju. Već u ranoj dobi mala djeca pokazuju sposobnost empatiziranja.
Prema tome, kako se ponašamo prema drugima i kako osjećamo za druge je zapravo odraz vjerovanja i vrijednosti koje smo usvojili u vrlo ranoj dobi.
Možemo li biti preempatični?
Ako empatiziranje dominira u našem povezivanju s drugima, mogući su i neki negativni ishodi. Preveliko empatiziranje može dovesti do zanemarivanja naših vlastitih potreba. Stavljati druge uvijek ispred vlastitih želja i potreba dugoročno će dovesti do psihičkih posljedica za empatičnu osobu. Osobe s visokom empatijom mogu biti iskorištene od onih koji ju nemaju. Psihopati, odnosno sociopati, nemaju empatijskih sposobnosti. Empatije nema ili je promijenjena i u narcističkom poremećaju ličnosti.
Možemo li ostati bez empatije?
Osobe koje su izložene svakodnevno patnji drugih ljudi kao što su vatrogasci, humanitarni radnici, liječnici i medicinsko osoblje obično su vrlo empatični. Ali, u ovim su skupinama zbog prevelike izloženosti patnji i stresu, mogući empatijski umor i izgaranje. Međutim, empatijski umor može se javiti i u osoba koje nisu ranije navedeni formalni pomagači. Znaci empatijske iscrpljenosti su osjećaj preplavljenosti i nemogućnosti sučeljavanja s patnjom drugih, odvajanje od vlastitih emocija ili tuđih emocija, emocionalna iscrpljenost. Posljedično, te osobe mogu postati manje sklone davati dalje sve od sebe, umorne su, zabrinute, razdražljive i povlače se u sebe.
Da bismo izbjegli empatijski umor treba poduzeti neke mjere preventive: vodite brigu o sebi, razmišljajte o svojim potrebama i željama, razgovarajte o problemima s osobama od povjerenja, postavljajte granice u svom poslu i osobnim odnosima i jasno izrazite svoje potrebe.
Literatura
- Jakovljevic M: Empathy, Sense of Coherence and Resilience: Bridging Personal, Public and Global Mental Health and Conceptual Synthesis. Psychiatr Danub 2018;30(4):380-384. doi: 10.24869/psyd.2018.380.
- Fonagy P: Attachment and borderline personality disorder. J Am Psychoanal Assoc 2000;48:1129-1146.
- Greenberg DM, Baron-Cohen S, Rosenberg N, Fonagy P, Rentfrow PJ (2018) Elevated empathy in adults following childhood trauma. PLoS One 2018;13(10): e0203886. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0203886