Svijetu su više nego ikad potrebni „empatijski ljudi“, empatijski suodnosi.
U obitelji, na radnom mjestu, jednostavno posvud gdje kročimo okom i nogom.
COVID je testirao granice izdržljivosti naših međusobnih odnosa, pokazao nam da jedni bez
drugih ne možemo. Ali, pokazalo se i da često jedni s drugima ne znamo, ne umijemo.
Zagasili smo intuiciju, dobrohotnost, ljubaznost, osjećajnost.
Posvud razglasili kritičnost, neljubaznost, bezosjećajnost.
Puni smo negativnosti i bez promišljanja ih iznosimo.
Na rubu smo toga da postanemo bezdušni.
Ostanemo li slijepi i gluhi za pružanje i primanje ljubavi, iskazivanje osjećaja, prepoznavanje
da je nekom potrebna pomoć, nećemo puno vrijediti jedni drugima.
Prestanemo li biti svjesni kakva smo dobrobit i kakvo smo bogatstvo jedni drugima, neće nam
vrijediti nikakva materijalna dobra.
Bilo bi to zaista tužno čovječanstvo pa nam valja razvijati empatijske suodnose da bismo bili
bar donekle čovječanstvo koje u sebi podrazumijeva humanost, ljudskost, suosjećanje,
prihvaćanje, povjerenje.
Empatija se uči u obitelji kao što se uči kultura ponašanja.
Kad je povrijeđen jedan član, svi osjete, koliko god se činilo da to možda nije tako.
Svi smo nevidljivo povezani kao dio iste svijesti.
Taj božanski dar, darovan nam je da budemo jedni drugima lijek, oslonac, podrška.
Kad svoju povrijeđenost liječi jedan član obitelji, ozdravlja cijela obitelj.
U radnom iskustvu, u informativnim razgovorima, na pedagoškim radionicama za roditelje,
često sam svjedočila iskazima roditelja osjetljive djece koji nisu znali kako se s tim nositi.
Činilo im se da su njihova djeca uvijek „žrtve“ drugih jer se lako rasplaču, puno ih toga
povređuje.
Drugi pak roditelji, imali su priliku upoznati kroz postupke svoje djeci manjak empatije za
ostale članove. Njima se činilo da takvo njihovo dijete ne mari za ostale članove niti za
njihove osjećaje nego čini što hoće ne mareći čak ni za posljedice.
Članovi obitelji su različiti po svojoj osjećajnosti i osjetljivosti pa različito doživljaju ljude,
situacije, događaje u životu općenito.
Ako u obitelji imamo visokoosjetljivo dijete, ono će reagirati na jačinu glasa, na buku i
galamu, pogotovo na riječi i postupke koji su grubi i neprikladni. Zato će ostali članovi imati
razumijevanja i pristupati mu obzirno. Vlastitim primjerom ukazujući da je u redu biti takvi
kakvi jesmo jer da svatko ima svoju vlastitu individualnost.
Ako u obitelji imamo dijete koje ne mari hoće li netko biti povrijeđen zbog njegovih riječi ili
postupaka, opet ćemo kao roditelji imati razumijevanja u smislu da mu otvoreno kažemo da
nas ono što čini vrijeđa ili boli. Nitko nije tako neosjetljiv da bi potpuno zanemario izrečenu
istinu koja osvještava. Može nam se činiti tako, ali djeca koja nesvjesno reagiraju burno,
nakon iskrenog, otvorenog razgovora, kad ostanu sami, otvaraju svoja srca i u njih unose sliku
dobrih odnosa za koje će se potruditi. Svatko želi biti prihvaćen, voljen, vrijedan sebi i
drugima.
Često sam u radu naglašavala važnost empatijskih suodnosa u pozicijama međusobnih
odnosa braća i sestre te djedovi i bake jer njihovi odnosi utječu na ostale u obitelji.
Uvažavanje, stavljanje u tuđi položaj, rješavanje problema, emocionalna privrženost, pomažu
u stjecanju vještina kvalitetnih suodnosa.
Ubrzan ritam današnjice i potenciranje „ja i samo ja“ ukazuje na površnost i nisku razinu
osjećajnosti među ljudima općenito.
Zadatak je svakog osviještenog čovjeka pružati primjer dobrote među ljudima.
Pomagati u nedaćama. Biti blag i nježan. Nježnost je velika snaga.
Služiti svojim talentima drugima, također je jedan od trajnih zadataka čovjeka.
Ako je netko u svojim postupcima zao, ugriza, vrijeđa, koristi agresivne riječi i postupke, to je
možda jedini način na koji se zna izražavati i kako zna postupati. Jer drugačije nije imao priliku
upoznati.
Moja je temeljna misao da su ljudi općenito dobri i da treba samo klik, samo treba pogoditi
onaj „ctrl“ koji otvara pretinac dobrote u nama.
Na onima koji shvaćaju, razumiju i primjenjuju načela opće dobrote prema ljudima je da je
šire, proglašavaju da postoji.
Na njima je da uče svojim suosjećajnim postupcima o snazi ljubavi koja na djelu postaje
čudesna.
Današnji način komunikacije koji često širi strah umjesto sigurnost, nasilje umjesto
proklamiranja mira, nered umjesto traženja kreativnih rješenja, postaje društveno uvjetovan
jer takve vijesti dobivaju pozornost. Tome smo pridonijeli sami. Stoga sami možemo stvari i
mijenjati. Mijenjamo i slavinu za vodu kad pušta sa svih strana i stvara nered. I nedodirljivost,
nedostupnost, možemo mijenjati u suosjećanje, empatičnost.
Naša intuicija, glas iznutra, podsjeća nas da itekako dobro poznamo i sebe i druge.
Empatiju, kao rajsku postaju na kojoj slušamo glazbu koju volimo, možemo svakodnevno
dozirati u obiteljsko, radno i životno okružje.
Đurđica Gatjal, učiteljica, pisac, pjesnikinja
Empatijski suodnosi
