Vjerujem da u životu svakog roditelja postoji vrijeme u kojem se osjeća blaženo sretan.
Ispunjen. Zadovoljan. Smiren. Sve se odvija kako treba. Dijete raste i razvija svoje mogućnosti.
Pokazuje na razne načine svoje male i malo veće talente. Uviđamo koliko su važni i vrijedni u
našim životima. Beskrajno im se divimo. Uživamo u svakom trenutku. Ili bar u većini takvih
trenutaka, ako smo imalo osvješteniji roditelj(i).
Uvjereni smo, da se problemi s djecom događaju drugima koji nešto “krivo” rade.
Za neke ćemo roditelje misliti da je to tako jer previše popuštaju djeci, za druge da su
prestrogi. Pomislit ćemo da se nama ne može dogoditi da izgubimo kontrolu, da vičemo „kao
ludi“ ili se rasplačemo kao da se “rastačemo”. To se događa nekom drugom. Sve do jednog
trenutka dok se to ne dogodi i nama. Kroz radionice s roditeljima, imala sam priliku čuti
brojne takve primjere. Stariji brat koji je bio “prava duša”, postaje odjednom nestrpljiv,
inatljiv, ljutit. Odbija pripaziti mlađeg brata i ne sluša onako kako je to činio do sad. Ili, pitanje
polaznice Škole roditeljstva: Zašto moja djevojčica, koja je nedavno napunila godinu dana,
uporno odbacuje tanjurić s hranom dok sjedi u sjedalici i ja je pokušavam nahraniti? Došla
sam umorna s posla i stvarno se trudim. Ali, što sam ja “bolja”, ona postaje “gora”. Ili,
primjer, moja šesnaestogodišnja kćerka, koja je bila uzorna i poslušna, odbija gotovo sve
načine komunikacije, počinje se zatvarati u sobu i ne želi ni sjesti za stol kad je večera, a
kamoli razgovarati. Drska je i bezobrazna. Ima uvjete bolje od drugih, ali je svejedno
nezahvalna. Ne znam je li u pitanju inat, prkos, odrastanje, šta je njezin problem?
Ovi naizgled raznoliki slučajevi problematike s djecom, bez obzira na njihovu dob, ipak imaju
zajedničku poveznicu. I ne samo jednu. U podlozi svih roditeljskih pitanja, sumnji, sukoba,
razmišljanja, predbacivanja, okrivljavanja sebe i drugih, stoji skrbna želja roditelja da sve
bude dobro. Da je sve u redu, uspješno i pod kontrolom.
Zašto nije tako, a dajemo “sve od sebe”?
Davati sve od sebe znači zadovoljiti sebe, svoje potrebe.
Ali, to ne znači da iste potrebe kao mi imaju i naša djeca. Može se reći ovako: u svom svijetu
kvalitete vidimo uspješnost svoje djece kao prirodan slijed ispunjavanja naših očekivanja
nakon rada i truda i njihovog i našeg. Djeca zadovoljavanje svojih potreba mogu vidjeti na
posve drugačiji način. Kad se zadovoljavanje naših potreba “kosi” ili ne podudara s onim što
dijete želi ili načinom na koji ono (ne)dobiva što treba, dolazi do poteškoća.
Koja je djetetova potreba u pitanju, to otkrivamo kad dođe do sukoba mišljenja,
neočekivanog ponašanja, frustracije.
Ako se usklađivanje neuspješno odvija na duže vrijeme, nastaju ozbiljni problemi koji često
zahtijevaju i stručnu pomoć.
Biti uspješan roditelj, znači iskazati više poštovanja prema djeci i njihovim potrebama.
Podržavati blagom riječju, ljubavlju, strpljenjem, prihvaćanjem.
Dijete treba prostora za učenje putem pokušaja i pogrešaka. To su vježbe u izgradnji
samopouzdanja.
Dati mu slobodu izbora kako bi mogao napredovati, postizati uspjehe, uviđati što treba
promijeniti, ujedno znači i jačati odnos sa svojom djetetom.
Roditelji koji izgrađuju odnose i rješavaju poteškoće zajedno, učvršćuju odnose koji će biti
važni pa i presudni u kasnijoj dobi.
Posebno kad dijete bude iskazalo neke zahtjeve prema roditelju koje roditelj teže prihvaća.
Tada će izgrađena veza biti jako važna. Čvrsta povezanost je kao kuća izgrađena od čvrstog
materijala. I temelj i zidovi su stabilni i potres je neće samo tako rasklimati ili urušiti.
Naprotiv, onu građena od slabog materijala, bez stabilnih temelja, urušit će i ono što je
najmanje zatrese.
Život nam je ispunjeniji kad se razvijamo i mijenjamo.
Život nam je sretniji kad se naša djeca s punim povjerenjem mogu osloniti na naše povjerenje
prema njima.
O postizanju takve ljubavi, takvog odnosa, isplati se učiti cijeli život.
Đurđica Gatjal, učiteljica, pisac, pjesnikinja
Trajno izgrađivati odnose sa svojom djecom
