Frustracije s djecom ( kao i frustracije s bračnim partnerom, kolegama na poslu i u bližoj i
daljoj okolini) su neizbježne.
Izgrađena samodisciplina, kojoj nas, naša djeca itekako (na)uče, puno će nam koristiti.
Mogla bih reći da je discipliniranje kao mali maraton koji moramo istrčati bez najave.
O nama ovisi kako ćemo ga savladati dok ga iznova i iznova treniramo. Svaki put je s druge
polazne točke, u drugim uvjetima, na drugoj stazi, s nepredvidivim usponima i nizbrdicama.
Dobro je ako imamo partnera koji nam u toj utrci pruži bocu vode. Ako nam partner ne može
ili ne zna kako pružiti bocu vode, ili ga niti nema na stazi, preostaje nam trenirati ulogu sami.
Izdržati. Uspjeti. Naučiti. Uvježbati. Puno toga se može uvježbati, što nikad ne bismo pomislili
da može.
Roditeljstvo je ujedno i najsavršeniji i najzahtjevniji trening osobnog rasta.
Samo sebe i jedino sebe možemo uvježbati.
Ne svoju djecu, svog partnera, svoju majku ili oca. Ili svoje prijatelje. Ili djetetove odgajatelje i
učitelje.
Možemo pružati informacije za trening, alate i iskustva, ali svatko se mora razvijati sam.
I dijete i roditelji. Za optimalan razvoj to je ključno.
Djeca će nam često na pladnju svojih želja poslužiti zahtjeve i želje koje ne pripadaju u naš
svijet kvalitete. Nešto što u nama izaziva otpor. Kao kad odbijaju učiti onoliko vremena koliko
mi smatramo da treba. I u onom obimu onih znanja i vještina koje mi mislimo da trebaju
usvojiti. Tada ćemo testirati svoje potrebe i način na koji ih zadovoljavamo.
Ako će to biti tako da iz nas izlazi samo potreba za moći pa ćemo dokazivati da smo u pravu
ne želeći čuti razloge svog djeteta jer “smo mi roditelji i bolje znamo”, onda ćemo doživjeti
otpor jer i dijete će nastupiti iz pozicije svoje moći. I ono će dokazivati zašto ne treba učiti
toliko sati ili vremena ili obima gradiva.
Uskladiti svoja i djetetova očekivanja, svoje potrebe i njegove, velika je roditeljska mudrost.
Promijeniti očekivanja u svrhu postizanja boljih odnosa puno znači. Ako smo zaista spremni
mijenjati sebe na bolje. Biti bolja okolnost sami sebi i svom djetetu. Već i sama ta spoznaja,
stvara ostvarivu sliku u našem umu.
To je početak. Prvi korak. Željeti biti bolji. Biti roditelj kakvog moje dijete treba.
Tada će disciplina, disciplinirati, kazna i kazniti biti samo riječi. Riječi koje nam u odnosu s
djetetom neće biti potrebne jer će ih zamijeniti „bolje“ riječi, primjerenije riječi. Takve su
riječi npr. pokušavam shvatiti, razumijem, daj mi malo vremena, razmislit ću, hoćeš li i ti
razmisliti o tome, što predlažeš…
Kad sam bila mlada i vrlo nestrpljiva majka, koja je inzistirala da se nešto odradi, krilaticom
„Uradite to da možemo dalje“, moja djeca bi to u većini slučajeva i učinila. Ali, uvijek sam
znala kad je to urađeno s lakoćom, a kad je urađeno preko volje, s neizgovorenim
negodovanjem. Zapazila bih onaj dječji prijekor u krajičku oka koji bi mi sugerirao da bi nešto
trebalo mijenjati.
Postepeno, moja vlastita djeca pokazala su mi da ne mora sve biti baš u taj tren koji sam
zamislila, pogotovo ne na način na koji sam to zamislila.
Prihvatila sam ideju da svako od moje djece rasporedi kada i kako će uraditi svoje obveze.
Budući da su sami raspoređivali svoje vrijeme, obećano se podrazumijevalo uraditi. Bilo da je
to pospremanje posuđa, slaganje veša, čišćenje sobe, slaganje obuće, iznošenje otpada,
raspored učenja, odmaranja, druženja. Svatko je imao pravo predložiti i destinaciju ljetovanja
i svi su mogli iznijeti svoje mišljenje oko toga.
Veliki dio odgovornosti koju sebi nametnemo kao roditelji, možemo podijeliti zajedničkim
dogovorom. Stvari se mogu odvijati lakše. Djeca po svojoj prirodi vole donositi odluke i
sudjelovati prijedlozima i trudom u daleko više stvari nego očekujemo. Samo ih je potrebno
upitati. Usmjeriti. Ponuditi pomoć ako procijenimo da treba. I ponovo ih pustiti da sami
odluče kad i kako nešto uraditi. Pri tom su najkreativniji na Planeti.
Surađivati s djecom znači zaboraviti nabrajati prigovore. To znači više dobre energije u kući,
više smijeha i humora, a manje napetih situacija.
Ne smijemo zaboravit da djeca odrastaju u drugom i drugačijem vremenu nego što je bilo
ono naše. To je vrijeme uvijek naprednije pa i oni vrlo brzo postanu napredniji od nas.
Zašto to ne iskoristiti? Zašto ne odati udivljenje dječjim idejama i zaključcima, njihovom
pogledu na život i svijet? Zar nam nije tako lakše? Prirodnije? I ljepše?
Mnogi sukobi u obitelji, povlačenje u sebe ili u svoje sobe će se smanjiti pa čak i posve nestati
ako naša djeca smiju biti istinski ono što jesu.
Disciplina tako postaje sinonim za odnos s povjerenjem.
Takvim sam načinom radila i u učionici. Mišljenja sam, ako discipliniranje nanosi štetu, onda
ono gubi svoju svrhu. Stegovni postupci guše kreativnost i stvaraju grč. Raditi u grču ne
donosi zadovoljstvo čak i kad je cilj postignut. Uzalud je postići cilj, npr. mir i tišinu u učionici,
ako je ugušen smijeh i radost stvaralaštva. Uzalud je postići mir i tišinu u obiteljskom domu,
ako je ugušen smijeh i zabranjena iskričava radost iznenadnog naleta oduševljenja. Ponekad
je to vrisak i ponekad ga samo treba prihvatiti. „Preživjeti“ izražavanje emocija bez stišavanja.
Uostalom, djeca odrastaju tako brzo da će nam sve ovo dok se probudimo početi nedostajati.
Kad iskazati osjećaje nije dozvoljeno, oni će se pretvoriti u unutarnje sukobe koje će kasnije
opet trebati rješavati, a neke i liječiti.
Đurđica Gatjal, učiteljica, pisac, pjesnikinja