Uvod
U kontekstu javnog, mogli bismo reći – općeg govorenja, termini „kriza“ i „konflikt“ uobičajeno se koriste kao izričito negativni pojmovi. Kao stanja i situacije koje predstavljaju određenu osudu sudbine, odnosno nešto što bismo pod svaku cijenu trebali i morali izbjegavati. I zaista, kriza i konflikt rijetko kada predstavljaju štogod ugodno i osvježavajuće u trenutku samog odvijanja određenog problema, no razmotrimo li situaciju cjelovito – osoba bez upadanja u razne krize i konflikte zapravo ne može napredovati niti u kojem polju vlastite ličnosti i života, posebice u kontekstu smisaono zahvaćene autonomije sebstva – slobodnog odabira vlastitih smjerova životnih kretanja. U ovom radu postavit će se hipoteza da su krize i konflikti svojevrsni simptomatski pozivi u smjeru napretka, u svrhu unapređivanja određenog odnosa, stanja, situacije itd. U prvom dijelu rada posvetit ćemo se pojmu krize, a u drugom dijelu rada pojmu konflikta. Koristeći misli Viktora Frankla i Elizabeth Lukas kao argumentacijsku ispomoć i orijentaciju.
Pitanje krize
Promotrimo ponajprije kako su stari Grci promatrali značenjsku vrijednost krize, a upravo od starogrčkog krisis dolazi suvremena hrvatska jezična inačica „kriza“. Naime, drevna grčka riječ krisis (κρίσις) -krísi, krísis označava izbor, odluku, preokret, opasnost, razlučivanje, odlučivanje. Sama riječ odnosi se na davanje mišljenja, prosudbe, procjene ili odluke. Obilježava neku ključnu ili odlučnu točku ili situaciju, kritični trenutak, prijelomni trenutak, prekretnicu. Tom se riječju prepoznaje nestabilna situacija u društvenim, političkim ili ekonomskim poslovima. Ima blisko značenje s raskrižjem, nekim kritičnim trenutkom kad je potrebno jasno sagledati pretpostavke, hipoteze, predviđanja i inventivno ocijeniti određenu kriznu situaciju. Prema pukom terminološkom značenju, pojam krize prilično je jasan i uglavnom usuglašen.[1]
Vezano uz navedeno, vrijedno je spomenuti da starim Grcima kriza nije predstavljala rupu na putu u koju se upada bez da se iz nje izađe, već rupu koja služi da iz nje izađemo odlučnijeg i snažnijeg koraka za dalje, prepreku koja nam služi za osnaživanje volje i zadobivanje odlučnosti na putu dohvaćanja zakazanih/određenih ciljeva. I zaista, promotrimo li povijesno – raspravljamo li o političkoj krizi, znanstvenoj krizi, zdravstvenoj krizi, krizi identiteta i sl., zapravo su uzroci (a često i posljedice) dotičnih uobičajeno težnja k unapređenju nedostataka koji se primjećuju pri određenim stanjima i odnosima. Bilo da se radi o političkoj strukturi, znanstvenim tezama i aksiomima, problematici određenih segmenata unutar zdravstvenih sustava ili pojedine zdravstvene homeostaze pojedine osobe, kriza označava poziv da nadiđeno određene nedostatke. Utoliko, kada raspravljamo o krizi, možemo evolucijski napomenuti da ona predstavlja univerzalni poziv k napretku, svojevrsnu simptomatsku „šok-terapiju“ za temeljito sagledavanje i reevaluaciju određenih stečenih obrazaca ponašanja i djelovanja. U svakoj pojedinoj krizi, bez obzira što neke od njih ne zadobiju epilog napretka, možemo promatrati svojevrsni otpor određenim stanjima, a na putu njihova nadilaženja. Na dotičnom tragu je i Elizabeth Lukas, koja u poglavlju „Otpor u krizi“ svoje knjige I tvoja patnja ima smisla piše:
„Logoterapeut u otporu svojih pacijenata vidi načelno pozitivnu snagu koja se pravilnim rukovanjem može čak primijeniti na njegovo ozdravljenje. To se može dogoditi zato što je i stav logoterapeuta prožet izvjesnim otporom; poznate su mu nezdrave sudbinske odrednice njegovih pacijenata, prepoznaje uzroke njihovih patnji, a ipak im se usuđuje opirati, ako je potrebno, i nijekati ih. Tu misao možemo promisliti do kraja pa i cijelu logoterapiju obilježiti kao oblik „pokreta otpora“, naime zato što sam Frankl upućuje na to da je „polazište logoterapije bilo opiranje, naime opiranje psihologizmu koji je vladao psihoterapijom“, po kojemu se sve čovjekove izjave – bez obzira njihov istinosni i nepatvoreni sadržaj – svode na podsvjesnu, ponajvećma patološku motivaciju.“[2]
Stav Elizabeth Lukas o Franklovom poimanju iskona logoterapije, kao pokreta otpora protiv pritisaka patologizacije iznjedrene iz krila raznih psihoterapijskih psihologizama, možemo proširiti uvodeći u raspravu misao da je generalna patologizacija diskursa smještena u mnogo širi okvir od onog psihoterapijskog – naime u samu jezgru općeg govorenja. Pri čemu se zapravo svaka naznaka krize nužno promatra patogenetski kao znak bolesti i nezavidnog usuda, a ne salutogenetski kao znak potencijalnog puta k ravnoteži zdravlja i poboljšanoj kvaliteti psiho-fizikuma – utoliko i cjelovitosti spoznavanje duhovne dimenzije osobe. A kao animozitet dotičnoj pogrešnoj upotrebi riječi i jezika možemo uvesti misao da je situacija krize zapravo sastavni, a mogli bismo reći i osnovni dio sazrijevanja svake osobe, nadalje svakog živućeg organizma i zajednice. O dotičnom piše i Eriksen u kontekstu kriza u određenim razvojnim razdobljima osobe, a njegovu stavu može se nadodati misao da je već samim rođenjem djeteta, odnosno napuštanjem sigurnog okružja maternice, ono već u bitnoj mjeri u krizi i raznim opasnostima. Dok je plač bebe (uobičajeno percipiran kao manifestacija tuge) znak života i potencijalno iatrogenetskog početka života izvan majke. Dakle – svaka prijelazna faza sa sobom eminentno nosi barem minimalnu krizu, što, smatram, zapravo upućuje na kalibraciju ravnoteže, a ne patologiju disbalansa. U kontekstu psihičke krize, valja napomenuti da je upravo logoterapijski pristup psihoterapiji taj koji prenaglašeni pritisak krize balansira u smjeru zahvaćanja smisla i ojačavanja poimanja vlastite cjelovitosti u kontekstu totaliteta vremena, prostora, ali svakako i duha. Stoga možemo nadodati da je logoterapija također i pokret otpora protiv nepravilnog percipiranja krize kao nužnog narušavatelja psiho-fizičkog balansa, te utoliko može biti promatrana kao „smisaoni dodavač utega na vagi napretka osobe“.
Pitanje konflikta
Što se tiče konflikata, u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže stoji:
„konflikt (lat. conflictus: trvenje, sudar), sukob, rasprava, borba; situacija u kojoj postoje suprotna zbivanja i tendencije, ponašanje, osjećaji i slično. U psihologiji su najpoznatiji konflikti među pojedincima ili grupama (interindividualni) i unutar pojedinca, konflikti motiva (intraindividualni konflikti).”[3]
U prvi plan definicije postavlja se određena borba, određeni sukob. Pri etimološkoj analizi potonje riječi vidimo da se radi o zajedničkoj kobi dvije osobe, odnosno dvije pozicije. Dakle, iako nosili različite stavove i perspektive, dvoje prebiva u zajedničkoj platformi života. A zahvatimo li tu platformu života kao zajednički biološki i duhovni dom sviju bića, možemo zaključiti da iz svakog konflikta profitira ta zajednica u cjelini, ali i pojedini elementi te konstantne dualističke borbe n-perspektiva u prostranstvu života. Ako izuzmemo situacije fizičkih obračuna u kojima jedan od dvoje u konfliktu gubi život, slobodno možemo postaviti hipotezu da ako se konfliktima pravilno (logoterapijski) pristupi, iz svakog neslaganja možemo izvući pouku i priliku za napredak.
Nasuprot upadanju u krize identiteta i depresivna stanja, a kao posljedicu egocentrizma koji podrazumijeva da moja „veličina i veličanstvo“ nužno mora dominirati i pobijediti u svakoj pojedinoj situaciji i konfliktu. Smatram da se dotična vrlina najefikasnije može implementirati u doba predškolskog odgoja i obrazovanja, te da ono predstavlja opću društvenu vrijednost s n-benefita. Primjerice, osim onog međuljudskog na putu razuma i političko-društvene harmonije društva, potencijalno predstavlja i veliki benefit na planu mentalnog zdravlja i duhovne ravnoteže osobe. Logoterapijske tehnike na tom putu mogu pomoći raznim sredstvima, a ponajprije konceptom samonadilaženja (autotranscedencije). Vezano uz dotični, nezaobilazno se vrijedi spomenuti tehnike derefleksije, o kojoj Lukas lucidno navodi:
„Derefleksija je ignoriranje, ali ignoriranje nečega što je moguće zanemariti, a što ne bi postalo bolje reflektiranjem, nego još gore. Istodobno je više od ignoriranja i mnogo više od manevra skretanja pozornosti. Ne samo da smjera odvratiti pogled sa sebe nego i prije svega pogledati sebe, a potonje ipak znači širenje duhovnog horizonta, obnovu autotranscedencije i otkrivanje novih dimenzija vrijednosti i smisla kod pacijenta. Logoterapija je upravo otkrivajuća psihoterapija. Ne klanja se iluziji o zdravom svijetu, ali traži ono još zdravo, ono o-zdrav-ljivo u našem nezdravom svijetu kako bi to mogla staviti u ruke nemirnom, izgubljenom, očajnom čovjeku koji duboko čezne za ozdravljenjem.“[4]
Dalo bi se postaviti pitanja: a što kada u konfliktu sudjeluje više od dva entiteta, kada se sukob proteže na mnoge osobe, zajednice i pozicije? Smatram da i u tim situacijama derefleksija igra bitnu ulogu. Ali derefleksija usmjerena ponovno na dva pola unutar dijalektike teze i antiteze na putu sinteze (Hegel), dva pola od kojih jedan nahodi u smjeru života (otvorenosti), a drugi u smjeru smrti (zatvorenosti)[1]. Logoterapija dakako navodi u smjeru održavanja i proširivanja života, dajući čak i momentu smrti pregršt značenja. A vezano uz stanje raznih perspektiva i sukoba među njima, metoda koja bi se mogla postaviti u analogiju s derefleksijom je pluriperspektivizam svojstven orijentacijskoj disciplini integrativnoj bioetici. Na temu dotične Ante Čović navodi:
„Integrativna bioetika u odnosu prema svom predmetnom području povezuje različite pristupe i perspektive u jedinstveni duhovni horizont, što znači da pluralizam perspektiva, odnosno pluriperspektivizam predstavlja njeno metodološko polazište.“[6] (Čović, 2007, 65)
Spomenuti duhovni horizont unutar integrativne bioetike predstavlja briga i odgovornost spram životu na svim njegovim razinama, a logoterapija jest prvi korak za dotičnu afirmaciju – u kontekstu skrbi spram osobama s duševnim poteškoćama i izazovima, te njihovom usmjeravanju k zahvaćanju i pronalasku smisla. Pritom primjećujem kategoričku sponu između logoterapije i integrativne bioetike, odnosno veliku snagu njihova uzajamnog nadopunjavanja. Dotičnom sponom i interrelacijskim potencijalom pozabavit ću se u okviru nekog budućeg članka.
Vezano uz konflikte, postavljam metaforičku sliku da je smisao konstantnih sukoba i prijepora u živom kozmosu taj da sve što može dobije priliku da ojača i unutar tih sukoba spozna svoje slabosti, ali i jakosti. Također i da zadobije smisao svojih kretnji i odluka na putanji životnog napretka, što je teško ostvariti u situacijama konstantnog izbjegavanja konflikata, odnosno permanentnog bijega od zadobivanja vlastite autonomije sebstva.
Zaključak
Zaključno ustvrdimo – ponekad valja ući i u konflikt sa samim sobom, odnosno s vlastitim stavovima, pa kroz tehniku izmjene temeljnih životnih stavova izaći iz krize životne putanje koja nas ne ispunjava, te koja nas vodi u razne psiho-fizičke devijacije, poremećaje i bolesti. Iskoristimo priliku za uvođenje još jedne metafore koja zbori da je kozmička (sudbinska) uloga logoterapije da pruži jednu opću derefleksiju čovječanstva iz biljega egocentrizma i manije konzumerizma, u horizont primjećivanja, prihvaćanja i tretiranja drugog i drugih, a kako bismo u konačnici mogli pomoći i sebi, ali i drugome, na taj način pridonoseći harmoniji ovog žustrog, užurbanog i značenjem (svakako i smislom) često puta izgubljenog svijeta. Ili kako bi Frankl rekao: „nezdravog, ali itekako ozdravljivog svijeta.“
Logoterapija nosi silan pedagoški potencijal upravo u horizontu pripremanja i učenja djece na svrsishodno korištenje konflikata i krize, što u sustavnom institucionalnom modulu svakako dovodi do prevrednovanja pojmova krize i konflikta u okviru suvremenog svijeta. A također i do nemjerljivog napretka u horizontu međuljudskih odnosa i postupanja. Ovaj proces kudikamo je zahtjevniji za provedbu s odraslima, no na tom nam putu svjetionički stoje razne logoterapijske tehnike izvedene u individualnoj ili grupnoj formi.
[1] Vidi u: Vesna Ivanović, „Pojam krize: konceptualni i metodologijski aspekti“. Međunarodne studije, 14 (2), 9–29, 2014, str. 10
[2] Elisabeth Lukas, I tvoja patnja ima smisla, Svijetla točka, Zagreb, 2016, str. 103.
[3] https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=32777
[4] Elisabeth Lukas, Osnove logoterapije, Logos – Hrvatska udruga za psihoterapiju, Zagreb, 2017, str. 200.
[5] Vidi u : Luka Janeš, „Paradogma of the Psychic Entropy of Evil and Palingenesis of All-onennes“, 63 (1), pp. 31–50, 2017.
[6] Ante Čović, „Integrativna bioetika i pluriperspektivizam“. U: Velimir Valjan (ur.), Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije, 65–75. Sarajevo: Bioetičko društvo u BiH, 2007.